Vojo Bjelos
Poslato: 09 Jan 2015, 14:22
U ranom djetinjstvu dok su se njegovi vršnjaci igrali klikera, lopte, kauboja i indijanaca, partizana i švaba……. Vojo je vježbao harmoniku.
Već tada su mu stručnjaci predviđali blistavu karijeru.
Svirao je klavirku, harmoniku sa dvanaest pozicija i svi su bili složni u jednom- da takvu tehniku sviranja nisu vidjeli u svom životu.
A Vojo je šutio i vježbao. Nije se zanosio pričama i hvalospjevima drugih. Nije se obazirao na ponude iz Zagreba, Beograda, Beča, Ljubljane, Milana, da ode kod “anamonjih” i da svira.
Ostao je vjeran svom Sarajevu i narodnoj muzici.
Služeći vojni rok u Skoplju upoznaje Halida Muslimovića, kome će kasnije i napisati pjesmu “Hej ljubavi u dalekom gradu” i, tada se kuju veliki planovi vezani za estradu.
Halid mi je pričao kako su jednom u Beogradu sjedili sa tada najpopularnijim harmonikašem Vladetom Kandićem, legendarnim Bata Kandom.
Bata Kanda je tada izdao ploču sa svojim kolima od kojih je najpoznatije bilo “Kandoro”.
Uz bokal “domaće” Kanda je uzeo harmoniku i počeo svirati. Nije znao ko je Voja, za njega je on bio “nekakav” harmonikaš u društvu Halida Muslimovića.
Kada je u “gluho doba” Vojo uzeo harmoniku i počeo svirati, nastao je tajac. Halid napominje društvu da se Vojo samo zagrijava i da “prava svirka nastaje kasnije”.
A Vojo svira Kandino “Kandoro” ali, naopako. Od zadnjeg tona ka prvom. Kanda bez riječi ustaje i napušta društvo.
Pričalo se da kada ga je čuo kako svira Šaban Šaulić zovnuo svog harmonikaša Mirka Kodića i rekao mu:”Seljak, slušaj kako se svira i nemoj mi više nikada reći i pametovati da si najbolji”.
Selver Pašić Vojin dugogodišnji prijatelj i saradnik, kolega iz orkestra “Ilidža” mi je davno pričao da kada je čuo kako Vojo svira na jednom koncertu, Ljuba Kešelj je prišao Bjelošu i poljubio mu desnu ruku odavši tako priznanje i javno priznavši ko je najbolji harmonikaš.
U Beogradu se i danas priča o Voji Bjelošu kao o geniju harmonike.
Miroljub Aranđelović Kemiš koji je bio i evropski i svjetski prvak u sviranju harmonike za Voju kaže:”Rano je otišao ali je za života ušao u legendu. Bio je genije, pravi. Slab sam na riječima kada je Bjeloš u pitanju. Onaj ko zna kako je svirati harmoniku zna dobro o kome je riječ. Vojo je imao neviđenu tehniku. Njegov prstomet treba ući u udžbenike.
Znao je zatvoriti skalu za par sekundi. Jednostavno rečeno, on je genije.”. Kada bi ušao u lokal harmonikaši bi skidali harmoniku, bilo ih je stid svirati pred njim. Martovska zora 1987 godine nečujno je najavljivala novi dan. Malobrojne zvijezde su se lijeno povlačile sa neba, kao da su čekale još jednu da im se pridruži.
Čekale i dočekale.
Vojo Bjeloš. Čovjek, harmonikaš koji je svaku mogućnost na svom instrumentu pretvarao u stvarnost poslije završene svirke ulazi u automobil sa jednom djevojkom krenuvši kući.
Da li je predosjećao da odlazi u vječnost?
Paleći auto zapjevao je pjesmu “Ja sam kapetan potonulog broda”.
To je zadnje što pamte oni koji su ga tada, posljednji put vidjeli.
Rimski most kod Sarajeva bio je zadnja stanica proslavljenog harmonikaša. Tu je zatvorena skala života jednog genija, zatvorena na dvadeset i sedmom podioku. Sa 27 godina života postigao je status genija na harmonici, uzevši primat harmonikašima iz Srbije koji su uvijek govorili da su najbolji.
Već tada su mu stručnjaci predviđali blistavu karijeru.
Svirao je klavirku, harmoniku sa dvanaest pozicija i svi su bili složni u jednom- da takvu tehniku sviranja nisu vidjeli u svom životu.
A Vojo je šutio i vježbao. Nije se zanosio pričama i hvalospjevima drugih. Nije se obazirao na ponude iz Zagreba, Beograda, Beča, Ljubljane, Milana, da ode kod “anamonjih” i da svira.
Ostao je vjeran svom Sarajevu i narodnoj muzici.
Služeći vojni rok u Skoplju upoznaje Halida Muslimovića, kome će kasnije i napisati pjesmu “Hej ljubavi u dalekom gradu” i, tada se kuju veliki planovi vezani za estradu.
Halid mi je pričao kako su jednom u Beogradu sjedili sa tada najpopularnijim harmonikašem Vladetom Kandićem, legendarnim Bata Kandom.
Bata Kanda je tada izdao ploču sa svojim kolima od kojih je najpoznatije bilo “Kandoro”.
Uz bokal “domaće” Kanda je uzeo harmoniku i počeo svirati. Nije znao ko je Voja, za njega je on bio “nekakav” harmonikaš u društvu Halida Muslimovića.
Kada je u “gluho doba” Vojo uzeo harmoniku i počeo svirati, nastao je tajac. Halid napominje društvu da se Vojo samo zagrijava i da “prava svirka nastaje kasnije”.
A Vojo svira Kandino “Kandoro” ali, naopako. Od zadnjeg tona ka prvom. Kanda bez riječi ustaje i napušta društvo.
Pričalo se da kada ga je čuo kako svira Šaban Šaulić zovnuo svog harmonikaša Mirka Kodića i rekao mu:”Seljak, slušaj kako se svira i nemoj mi više nikada reći i pametovati da si najbolji”.
Selver Pašić Vojin dugogodišnji prijatelj i saradnik, kolega iz orkestra “Ilidža” mi je davno pričao da kada je čuo kako Vojo svira na jednom koncertu, Ljuba Kešelj je prišao Bjelošu i poljubio mu desnu ruku odavši tako priznanje i javno priznavši ko je najbolji harmonikaš.
U Beogradu se i danas priča o Voji Bjelošu kao o geniju harmonike.
Miroljub Aranđelović Kemiš koji je bio i evropski i svjetski prvak u sviranju harmonike za Voju kaže:”Rano je otišao ali je za života ušao u legendu. Bio je genije, pravi. Slab sam na riječima kada je Bjeloš u pitanju. Onaj ko zna kako je svirati harmoniku zna dobro o kome je riječ. Vojo je imao neviđenu tehniku. Njegov prstomet treba ući u udžbenike.
Znao je zatvoriti skalu za par sekundi. Jednostavno rečeno, on je genije.”. Kada bi ušao u lokal harmonikaši bi skidali harmoniku, bilo ih je stid svirati pred njim. Martovska zora 1987 godine nečujno je najavljivala novi dan. Malobrojne zvijezde su se lijeno povlačile sa neba, kao da su čekale još jednu da im se pridruži.
Čekale i dočekale.
Vojo Bjeloš. Čovjek, harmonikaš koji je svaku mogućnost na svom instrumentu pretvarao u stvarnost poslije završene svirke ulazi u automobil sa jednom djevojkom krenuvši kući.
Da li je predosjećao da odlazi u vječnost?
Paleći auto zapjevao je pjesmu “Ja sam kapetan potonulog broda”.
To je zadnje što pamte oni koji su ga tada, posljednji put vidjeli.
Rimski most kod Sarajeva bio je zadnja stanica proslavljenog harmonikaša. Tu je zatvorena skala života jednog genija, zatvorena na dvadeset i sedmom podioku. Sa 27 godina života postigao je status genija na harmonici, uzevši primat harmonikašima iz Srbije koji su uvijek govorili da su najbolji.