Zdravo,ja sam Ceca,prezime je obicno jesen,pa koga briga
Nasla sam Vas u potrazi za Tomicom Miljicem i hvala mu sto me je doveo ovde,jer osecam da sam na pravom mestu,medju svojima.Kasnim jedno 20 do 30 godina,ali boze moj uvek sam kasnila na vazna mesta,pa nije cudo sto i sad zaostajem,ali uvek stignem gde treba bogu hvala.
U detinjstvu sam dozivela dve neprijatne stvari koje me kostaju i danas,a to su siromasni roditelji i osnovna skola u mom selu koja je imala sve osim harmonike u svom kabinetu.Morala sam nesto da sviram,pa sam prihvatila bas prim.Imali smo skolski orkestar a ucitelj nam je bio jedan stari ciga,cika Milan .Bez nota smo svirali,samo na sluh i pamcenje,ali smo harali Vojvodinom i na svakom takmicenju smo bili prvi dok se neko pametan

nije setio da to tako ne moze i poceli da nam ukidaju nagrade,jer smo bili "nepismeni" muzicari.Nasa udarna svirka je bila instrumental "U boj,u boj".Ja sada ne znam sta je to bilo niti gde bih nasla tu melodiju.Ako neko zna molim da mi vrati deo zivota
Kad nam je skola ukinula orkestar,ja nisam prihvatila u njoj dalje bavljenje muzikom jer nisu kupili harmoniku,pa me nisu interesovali.Da bih sebe i dalje drzala u 'harmonikaskom fazonu',trazila sam od mame da mi kupi gramofon i ploce da bih slusala bar muziku da ne poludim od muke.I jadnica je skupila neki novac i kupila mi gramofon na baterije a sestri poni bicikl.Ona je jurcala po selu biciklom a ja sam u sobi sedela i pustala singl ploce...pogadjate...KOLA
Jednog lepog toplog septembarskog dana pozvala sam svoj stari orkestar na malo druzenje u mojoj velikoj travnatoj vojvodjanskoj avliji.Mama je umesila neke pogacice i kupila nam soka na razblazivanje,a jos neki su doneli po nesto,pa je tu bilo svasta za grickanje.Niko nije znao zasto sam ih pozvala osim mene,a razlog je iz svakog ugla posmatranja neverovatan:htela sam da im odsviram na harmonici svako kolo sa svojih ploca a imala sam ih 11.
Kad su seli svi u krug,njih 15,stala sam u sredinu i rekla im:E,sada cu da vam odsviram nekoliko kola,ti Marice pustaj ploce,evo ti gramofon stavi ispred sebe,i cim pocne kolo,ja pocinjem da sviram.A ona je pitala: CIME ? Pa harmonikom,samo je nevidljiva,ali ako imate sluha oseticete gde je
A jedan drug je rekao,pa treba im oci ko rengen da je naslute....
Moja "nevidljiva" harmonika je meni odlicno funkcionisala,prsti su mi leteli kroz vazduh,svaka ruka je bila na svom mestu,svaki ton je ispracen,polozaj tela,osecaj,moja dusa je tada bila potpuno ispunjena.Kad sam otvorila oci i moj drug Dule je stajao pored mene i svirao kao i ja,nas dvoje usamljenih sirotana medju gazdackom decom.A onda su i oni ustali i zaigrali kolo oko nas,kako je ko znao i umeo.
Trajalo je to neko vreme dok mi jedna drugarica nije prisla i sapnula:majka ti place...
Sedela je na staroj hoklici na cosku kuce i plakala i ceo moj svet je poceo da se urusava kad sam videla tu patnju na njenom licu.Nisam znala zasto dok mi nije jedva izgovorila,duso,ja ne mogu da ti je kupim...

Najtuznije obecanje koje sam joj tada dala bilo je:
-Mama,nemoj da se brines,kad porastem kupicu DVE harmonike,jedna ce biti tvoja,a jedna moja i uvek ce bolja biti tvoja i volecu je vise...
Sada,ja ispunjavam obecanje...malkice kasnim po obicaju...kupujem dve harmonike,jedna ce biti njena,a jedna moja i njenu cu voleti vise...
Otici cu na njen grob,plakati i svirati samo za nju.
Moj drug Dule je uspesan muzicar,harmonikas.
Toliko o meni...I PREVISE